Možda za ovaj tjedan samo jedna smiješna priča, može?

Ovih mjeseci smo angažirani oko adaptacije kuće i naše malo gnijezdo više sliči na ratnu zonu nego na kućicu u cvijeću. Svaki slobodni prostor oko kuće je pun materijala, šute, armature, travnjak kojeg smo tako brižno čuvali je na pola devastiran, jer po njemu leže cijevi i slične stvari.

U svemu tome kanalizacija se začepila i voda nam je počela curiti u podrum. Nakon što smo pronašli izvor začepljenja i smrada, bilo je vrijeme da zasučemo rukave i obujemo čizme i da se jedan od nas spusti u šaht i uhvati se posla u pokušaju da kanalizacijska cijev prodiše.

I sad si možete zamisliti situaciju, ja sam unutra u malome šahtu, Tereza od gore navija za mene a meni čizme propadaju u mekanom blatu, vodi i znate već čemu. U jednom momentu pronalazim uzrok problema i odignem taj čep i buuujica svega što je čekalo da ode iz kuće krene puniti taj šaht dok se ja borim da izvučem noge iz živog blata!! U jednom momentu sve je ponovo stalo i cijev je ponovo bila zaštopana samo ovaj puta sa tom razlikom što je sve ono što je trebalo biti u toj cijevi sada bilo i u šahtu.

Uzimamo sajlu. Da, sajlu. Standardni alat koji smo nabavili kad smo ušli u ovu kuću i koji koristimo dva puta godišnje da pomognemo našim cijevima da “prodišu”. Ja naguram početak sajle u cijev ravno prema čepu a Tereza s druge strane predano vrti sajlu i tako naizmjence, jedan gura, drugi mota, jedan gura, drugi mota i meni samo u glavi ona pjesma od Dubioze Kolektiv “Motaj, motaj, motaj, motaj!” I tako umiremo od smijeha dok složno motamo, ali nema nikakvog pomaka oko naše začepljene situacije.

Tereza, govorim ja njoj dok mi samo glava viri van iz šahta i hvatam donekle svježi zrak, mislim da je sada pravi trenutak kad ćemo se ti i ja pomoliti  složno Isusu da će se ovo odčepiti. I tako Tereza čučne kraj šahta i složi se sa mnom u molitvi  da će sada cijev prodisati. Možda svega par zamotaja kasnije cijev se otvori i silovito povuče za sobom sve što je čekalo u redu. Cika graja oko uslišene molitve!

No to nije bio kraj našim mukama, odnosno mojim, jer iako je sajla mogla ići na čišćenje i natrag na policu u podrum, trebalo je još nekako isprazniti “ostatak” koji je ostao u šahtu i koji nije cijev povukla. Grbim se ja i hvatam ostatke s nekom kanticom i vraćam ih natrag u cijev i gledam Terezu onako vitku i 40kg sitniju od mene i kažem joj: “Je l’ se tebi čini logičnije da bi ti koja si 40 kg manja od mene trebala biti u ovom uskom šahtu, a ne ja, vidi me, medvjed, ne mogu se ni okrenuti oko sebe?!” Ona se samo smijala, a ja rekao: “Al u ovakvim situacijama točno se zna tko gura u šahtu a tko vani mota sajlu! 😀 i oboje udri u smijeh!”

Evo nadamo se da će vam ova naša zgoda ostati u sjećanju i dati pouku za neke buduće situacije 🙂 Ako vam zatreba sajla za vaše situacije, tu smo.

Mi vam šaljemo mirišljave zagrljaje iz naše male kućice u cvijeću!

Frano i Tereza