svrha života na zemlji isus mamino blago

Spremajući se pisati naišla sam na jednu neobjavljenu zgodu od prije godinu dana i pošteno se nasmijala svojoj gluposti, pa ju dijelim ovdje s vama. Malo daška ljeta u ovim kišnim danima.

Nekoliko sam dana prije odlaska na more provela tražeći natikače. Ne bilo kakve. Crvene s remenčićem, lakirane. Od prijateljice sam čula da će mi trajati nekoliko godina pa sam se odmah bacila u potragu za njima. Kako to obično kod mene biva, u dućanu više nisu imali mog broja. Ni u jednom, ni u drugom, ni u trećem u kojem sam pitala. Sve druge boje bile su dostupne, ali crvene ne. Pojma nemam zašto sam se baš tako zalijepila za crvene. Mislim da sam zapravo potajno željela izgledati romantično poput neke francuskinje u mojoj najdražoj ljetnoj haljini na modro-bijele pruge. Gledala sam samu sebe i nisam mogla vjerovati koliko sam zapela za njih.

Poslala sam Franu u trgovački centar po njih, čak sam otišla s djecom u grad da vidim bi li možda uspjela ugurati nogu u manji broj. I nisam uspjela. Na kraju sam, da samu sebe riješim muke i djecu spasim od gladi i žeđi nakon više od pola sata prešetavanja po dućanu, izabrala ružičaste. Najružičastije od svih. Dok sam se vozila tako prema kući, razmišljala sam o tome kako ja uopće ne volim ciklamastu ružičastu i kako sam potpuno pogriješila u odabiru. Kad sam ih pokazala Frani jedva se suzdržao od toga da ne pukne od smijeha. Zakočio se vjerojatno vidjevši moju zabrinutu facu.

“Jesu li preružičaste?” upitala sam, znajući već odgovor.

Pa jesu, i dalje se suzdržavao. Uvjeravala sam samu sebe da su dobre a uvjeravao me i Frano. Možda bi ih trebala vratiti i uzeti one tamno crvene “bapske”.

“Tereza to su samo šlape i super su ti..”, uvjeravao me Frano dalje tipkajući nešto na mobitelu.

Onda ih neću ih vratiti. “Dobro!” rekao je, nećeš ih vratiti.

“Ili hoću, nisam sigurna”, nastavila sam nesigurno. “Onda dobro!” nastavio je važno i izlio malo soka po tabanici natikače. “Evo, to smo riješili, sad ih više ne možeš vratiti, jer su prljave od soka. Sad ih samo moraš još prihvatiti!”

I dobro da me riješio ponovnog odlaska u dućan. Al tu nije bio kraj mojim mukama. Ja jednostavno nisam mogla prestati razmišljati o njima i koliko su “preružičaste”.

“E mama, te su ti natikače toliko ružne ružičaste boje da ja ne mogu gledat u njih, zabole me oči, kao da me neko svjetlo boli za oči”, bio je komentar koji mi nije trebao.

Gdjegod bi se sljedećih dana pojavila, imala sam potrebu opravdati se zbog svojih ružičastih natikača, a pri pogledu na svake druge crvene, koje sam odjednom sad svugdje viđala, srce bi mi malo poskočilo.

“Isuse upomooooć!”, govorila sam samoj sebi, “Pa to su samo šlapeee!”. Al nije išlo. Sve dok se u jednom trenu nisam sjetila nečeg što mi je moj dragi prijatelj Ivo rekao prije nekoliko mjeseci. Dobro! Koliko je boja šlapa odlučujuća za postizanje moje svrhe života ovdje na Zemlji? Utječe li boja šlapa na moju voljnost i predanje? Jesam li ja ovdje na Zemlji da služim i promijenim svoju prirodu natrag u Ljubav, ili da služim i promjenim svoju prirodu u Ljubav u crvenim natikačama..I uspjela sam. Stjerala sam samu sebe u kut, dobro se nasmijala i bedasta sama sebi,  sva izmorena, konačno s pravom percepcijom stvari u mislima, uspjela sam u srcu otpustiti crvene šlape i prihvatiti ružičaste.

Na svjetlu dolje ispod uputa bedasta sam sama sebi još više, do te mjere, da sam se dvoumila da li se uopće ovdje pred vama brukati s mojim šlapama. No, više sam nego sigurna da će nekome ipak biti na poticaj i izgradnju. Ma zapravo kad bolje promislim, baš jest na izgradnju i vrijedna lekcija, jer još mi je od puno toga za odustati i uskladiti se s mojom istinskom svrhom ovdje na Zemlji.

Ako uzmete u obzir da će jedino djela Ljubavi ostvariti učinak na vašu dušu nakon smrti vašeg tijela i da sve zemaljske namjere, misli i akcije neće rezultirati u nijednoj vrsti koristi za dušu u duhovnom carstvu, vi doista ne bi živjeli vaš zemaljski život tako ravnodušno… I čak ako vjerno ispunjavate dužnosti koje zemaljski život postavlja pred vas, čak ako učinite sve u svakodnevnom životu kako bi živjeli ispravan način života u prisustvu ljudi… ama baš svako (takvo) djelo je bez vrijednosti za ono što je jedino vječno… za vašu dušu… kako ona ne može ponijeti nijedno od zemaljski stečenih vlasništava sa sobom, svo zemaljsko znanje ostaje iza, sva zemaljska blaga i ugled svake osobe je bezvrijedan ako duša uđe u kraljevstvo onostranog lišena duhovnih vlasništava. Jedino duhovne težnje i akcije Ljubavi donose vječna duhovna blaga za dušu…“Ispravan način života u prisustvu ljudi nije dovoljan za potpuno sazrijeti.” BD 8436

U nadi da sam vas ohrabrila, potaknula il bar dobro nasmijala, grlim snažno do sljedeće zgode.