Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost

Kološanima 3:12

“Ja ne volim stare stvaaari !” rekao je mali slikar i ljutito bacio na pod poklonjenu bojanku.

“Kako se to ponašaš?”upitala sam ljutito, potpuno iznenađena njegovom reakcijom.

“To se tako ne radi, sram te bilo!” nastavila sam oštro nakon čega su mu se oči napunile suzama.

Ni ovo se ovako ne radi, pomislila sam, ovim ga neću ništa naučiti.

Pustila sam ga da se još malo ljuti praveći se da slažem autić od legića kupujući tako vrijeme dok u srcu ne dobijem uputu kako riješiti ovu nezgodnu situaciju. Naučila sam već da u ovakve situacije ne idem sama.

“Hoćeš da razgovaramo?” upitala sam, vidjevši kako se zaigrao s nečim drugim i zaboravio na bojanku.

“Moze”, rekao je.

“A hoćemo se prvo pomoliti Isusu da nam pomogne riješiti ovu situaciju?”

“Moze i to isto”, rekao je pognute glave prstićima prebirajući po čupavom tepihu.

“Evo Isuse dragi, mi te molimo da dođeš ovdje i sjedneš s nama, molimo te da nam daš ljubavi i strpljenja kako bi riješili ovu situaciju. Hvala ti i volimo te” rekla sam dok smo se žmireći držali za ruke.

“Mama, ne vooooooooolim stare stvari”, ponovio je ljutito.

Joooooooj. Jedva sam se zaustavila da opet ne podignem glas. Ma jeli moguće da je ovako nezahvalan, pomislila sam. “Isuse daj mi još strpljenja i ljubavi molim te”, rekla sam.

“Objasni mi ne razumijem, moraš mi pomoći. Zašto ne želiš stare stvari” nastavila sam nježnije i s puno, puno više ljubavi nego prije.

“Mama, ne želim stare stvari!” nastavio je odlučno, “Tata i ti uvijek kažete da kad poklanjamo drugoj djeci naše igračke da moraju biti čiste i da ne smiju biti potrgane a ova bojanka je pofalbana. Ako je pofalbana, onda ja ne mogu falbati. Zato ne želim stare stvari. Pofalbane bojanke nisu dobre.”

A hvala ti moj Isuse na ljubavi kojoj me učiš. Mogla sam ostati na svojoj procjeni situacije i propustiti priliku razumjeti ovo maleno srce. Ono bi samo zapamtilo da se to ne radi zbog straha da ne naljuti mamu i tatu, ostalo bi ranjeno i zbunjeno.

I brzo smo mi to riješili. Pričali smo o pofalbanim stranicama i ljutnji. O ljutnji koja može povrijediti drugog. Pričali smo o tome smiju li djeca vikati na svoje roditelje. Naučili smo gledati umjesto u broj obojenih stranica u ljubav u koju  je poklonjena bojanka bila umotana. I naravno da je to postala naša najdraža bojanka

No danima poslije ja razmišljam o ovom.

Kada ste zadnji put za vrijeme razgovora uglavnom samo slušali, ne upadali u riječ, pokušali svim srcem osjetiti osobu ispred sebe? Kada ste zadnji put slušali dok u potpunosti niste  shvatili kako se osoba stvarno osjeća. Kada ste zadnji put samo pokušali voljeti umjesto  ostaviti dojam nekog tko je mudar i ima rješenje problema?

Toliko sam često upadala u pogrešku  duhovne oholosti, svjesna znanja o duhovnim procesima unutar nas gurala sam se u prvi plan, bila  sam nestrpljiva, donosila vlastite zaključke, drugima sam pripisivala motive njihova ponašanja i davala rješenja  crpeći informacije iz razumskog znanja uopće ne pitajući srce za savjet. Mislila da osobu razumijem, a zapravo sam se uzdizala  tamo gdje sam trebala ostati u najdubljoj poniznosti i dati Isusu priliku da kroz mene progovori  u pravo vrijeme.

Učim i dalje. Frano je jako dobar u ovome, pa i meni ide sve bolje i bolje ♥ Prije razgovora stanem na kratko i  preispitam motive s kojim ulazim u razgovor, primim Isusa za ruku i pustim da ljubav postane glavni pokretač svega onoga o čemu mislim i govorim. Jednostavno samo volim osobu ispred sebe, slušam srce i čekam da mi Isus pokaže rješenje problema. Ne trčim ispred Njega svojom pameću i ne postajem više nestrpljiva kada je potrebno uistinu razumjeti drugog. Sve mi je manje bitno hoću li ja osobu uspjeti odmah opskrbiti sa svim potrebnim rješenjima, hoću li ispuniti njena očekivanja i pokazati se kao mudra i pametna. Puno mi je važnije čekati na Isusa kako bi je preko mene mogao dotaknuti. Jer to je ono što osoba treba Njega kroz mene. Ne mene.

Sve dok istinska Ljubav prema bližnjemu zaista prevladava u čovjeku, bit će nemoguće da on izgubi duboku poniznost i da se na njenom mjestu očituje oholost, jer istinska Ljubav ne traži vlastitu čast i osobnu korist… ona jednostavno nosi ljudima ususret Ljubav, ona daje, i to bez ikakvih ograničenja, i također će uvijek i neprekidno čekati u poniznosti, jer ona uopće nema nikakvu vlastitu težnju za priznanjem, i stalno jedino daje bližnjima, bez da sama za sebe traži uživati ugled kao mudra i pametna. Čovjeku punom Ljubavi sasvim je dovoljan uspjeh koji postiže za dušu drugoga, nema nikakvo drugo nastojanje, nego podići tamu duha bližnjih, i nastavlja i dalje biti što je bio do sada, marljivi, skromni, Božji sluga, koji u najdubljoj poniznosti prima darove iz Očeve ruke i u svako vrijeme ih rado daje dalje… ” Poniznost duha…Oholost…” BD 1131

Marljivo.
Skromno.
Bez ikakvih težnji za priznanjem.

Ikakvih.

Možete li to zamisliti?

Strpljivi moj Isuse daj mi još više snage ljubavi za promjenu.♥

Grlim, grlim baš snažno…