Živa vjera

Jer kao što je tijelo bez duha mrtvo, tako je i vjera bez djela mrtva.
Jakovljeva 2:26
“Maaaaamaaa opet nismo uspjeli spasiti ptičicu, zašto nismo?”, upitao me tužnog pogleda moj mali bolničar.
“A nekad to tako bude”, rekla sam, “Mi se molimo i Isus sigurno čuje našu molitvu, ali na kraju napravi onako kako je najbolje za svih. On ti je puno mudriji i ima puno više ljubavi od nas i On ti jednostavno zna bolje”.
“A nekad jednostavno ne vjerujemo Isusu dovoljno da nam može, želi i hoće pomoći i onda naša molitva ne uspije” nastavila sam, iako je moj mali bolničar bio zadovoljan i prvim odgovorom.
“Kako to misliš, mama pa ja sam vjerovao, ja sam mislio da će preživjeti”, gledao me začuđeno, potpuno siguran u sebe.
“A ti mama? Jesi ti vjerovala?, uslijedilo je pitanje usred kojeg mi je umalo pao mrak na oči.
“Ja!?” Ne samo da nisam vjerovala, pomislila sam, nego sam dok smo tako molili nad ranjenom ptičicom u mislima već tražila mjesto gdje ćemo ju u vrtu zakopati.
I nije smiješno.
A znam da jest.
Nasmijali su se baš svi kojima sam ispričala ovaj naš mali događaj.
“Budemo pričali jednom s tatom o tome, velike su to i važne stvari”, rekla sam nadajući se da će moj mali bolničar neće dalje ispitivati.
Proteklih desetak dana otkako sam odlučila pisati o ovome, intenzivno sam razmišljala na koji način razgovarati s njime. Kako mu objasniti da će kroz kratko vrijeme sve što mu se sad čini vrlo mogućim postati manje moguće i kako će se za svaki komadić žive vjere u svom životu morati srčano izboriti. Brinulo me kako odabrati prave riječi i ne ozlijediti ovo nježno dječje povjerenje. Čitala sam, razmišljala, vukla Franu za rukav no, iako su potrebni odgovori bili cijelo vrijeme ispred mene oni nisu živo odzvanjali u mom srcu, te ih kao takve nisam ni znala prenijeti dalje. Sve dok moj čudesni Isus nije pred mene stavio jednu od najintenzivnijih kušnji u posljednje vrijeme. Događaj od kojeg se na kratko zatreslo cijelo moje biće.
“Pročitaj ove dvije objave” rekao mi je Frano na izlasku iz stana dajući mi u ruke knjižicu Vjera oživljena kroz Ljubav, pokušavajući me tako gurnuti natrag Isusu u zagrljaj.
Čitala sam ovu rečenicu opet i iznova dok polako ali sigurno nisam počela vidjeti Ljubav u onom što mi se događa. Kako su ove riječi postajale življe u mom srcu tako mi je postajalo i jasnije na koji način pričati s našim malim bolničarom.
Shvatila sam da pred nama stoji još puno, puno razgovora u kojima ćemo ga na najrazličitije načine, upućivati na to koliko je važno u teškim situacijama, poput ove s ptičicom ne odustati i nastaviti gledati u Ljubavi prepunog Oca čija je beskrajna Ljubav sposobna napraviti sve za svoje dijete kako bi mu pomogla na njegovoj zemaljskoj stazi i u vječnosti. Shvatila sam da su pred nama i dugi razgovori u kojima ćemo ga upućivati na načine kako postići čvrstu i nepokolebljivu vjeru, kako vjeru oživjeti kroz Ljubav, kako se kroz djela nesebične ljubavi prema bližnjem toliko povezati s njime da On može raditi i naizgled nemoguće stvari, koje nadilaze ljudsku snagu, kroz nas.
Shvatila sam da je ispred nas veliki posao. Oblikovati ovo malo srce na način da se usudi vjerovati da je kao kršćanin pozvan raditi naizgled neobične i velike stvari.
Iskušavamo li mi to našeg Oca, ovakvim razmišljanjem?, mogao bi netko pomisliti.
Ili se samo svim srcem učimo vjerovati ovim riječima?
Na to će pitanje ipak morati svatko odgovoriti sam u svom srcu.
U Ljubavi Kristovoj,
Sonja Jug
Ejj Terezica, a meni je danas u dvorištu umro golub, jučer je cijeli dan bio nepomičan i ja sam se isto pomolila Isusu, nekako kad si u vjeri i za goluba se želiš pomoliti :D, smiješno ali tako je…. Još sam mu i vode donijela, ali nije ni okusio, došao mu je kraj. A što se tiče toga da li imamo vjere dovoljno, nekako mislim da je bitan Mir u srcu, predati sve Isusu, jer kako si super napisala On zna najbolje <3…jer ja nisam mogla znati da li je njegovo vrijeme ili ne, ali Isus zna, staviti sve Njemu u ruke…Jer ja isto nekad neznam što On želi, pa niti neznam za što mi treba vjera točno, zato nekako mislim da je mir i pouzdanje u Oca tada najbolji pokazatelj kada možda mi nismo sigurni, tako ja mislim. Pusica velika, Isus! <3
Josip
Ovaj blog je pronašao put i do srca jednog skorog tate (još koji mjesec). 🙂
Jako se veselim nadolazećim iskušenjima i vjerujem da će mi biti uvelike potrebna pomoć od Oca (Ivan 15:5) da vjerno vršim svoj zadatak kao otac i suprug na ovom zemaljskom proputovanju.
Hvala ti Terezice na ovome radu! Baš je ugodno i nježno djelovanje našeg Oca kroz ovo tvoje nastojanje.
Velika pusa! ISUS
Marija
Hvala Ti Isuse na tvojoj silnoj Ljubavi kojom zrači ovaj blog i na Terezici kroz koju djeluješ. Hvala Ti Isuse sto jacas nasu volju i vjeru kroz djela ljubavi.:)
Ivana L.
Hvala Tereza na postu! Divno si napisala svoje spoznaje. Stavila i Riječ koja mi baš ovih dana jako treba. Veliki zagrljaj ti šaljem! :*