Da bi rasli rastom Božjim

A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.
Matej 11:12
“Zašto na Blagu ne pišeš o ovakvim danima?”, upitala me mama tiho dok sam pokušavala uspavati Mrvicu na rukama.
“Kakvim danima?”, upitala sam.
“Ovakvim, kada radiš pet stvari istovremeno. Kada ti se čini da ništa ne stižeš, kada cijeli dan pokušavaš nakratko sjesti i nešto napisati. Kada cijeli dan juriš i pokušavaš namiriti svih, a i dalje imaš osjećaj kako ne radiš dovoljno. Netko tko čita Blago mogao bi pomisliti kako sve uspijevaš i povrh toga još nalaziš i vremena za pisanje”, rekla je kao da je već neko vrijeme razmišljala o tome.
“Pa, zar nije vidljivo iz mojih tekstova koliko sam nesavršena i s koliko se toga borim u danu?”, upitala sam začuđeno.
“Tebi možda jest, ali ne znaš kakav dojam ostavljaš na van, vjeruj mi piši jednom i o tome, sigurno će nekome koristiti”, rekla je smireno i otišla dalje za svojim poslom.
“I hoću” pomislila sam u sebi, pomalo ljutito, “Čim uspijem stvoriti to toliko željeno vrijeme za pisanje”.
Danima to vrijeme nisam pronalazila, a onda je prošao tjedan, pa drugi i u toj unutarnjoj borbi, nezadovoljstvu, dogodilo se nešto predivno i oslobađajuće. Molim se da ovdje uspijem prenijeti bar dio te spoznaje koja je preplavila cijelo moje srce i u njemu pokrenula jedan predivan val oslobođenja.
Dakle, stvari stoje ovako.
Nisam savršena. Daleko sam , daleko od toga.
Ponekad jedva čekam večer, da djeca zaspu kako bih mogla dovršiti jednu misao bez prekidanja.
Ponekad mi se na kraju dana čini da sam trebala više grliti, a manje galamiti.
Ponekad mi se čini da sam zaista trebala biti veća podrška Frani, a ponekad ga nagovaram da na sastanak obuče moje čarape, jer sam njegove zaboravila oprati.
Ponekad mi je kuhinja zatrpana suđem.
A ponekad navečer zaspem prije nego što se uspijem pomoliti.
Mogla bih ovako pisati satima. I vjerujem da bi nekome čitajući te retke zaista laknulo. Ima nešto olakšavajuće u tome kada shvatiš da ipak nisi najgori i da se drugi bore sa sličnim problemima kao i ti. Međutim, dugoročno gledano nema puno koristi od toga. Tuđe borbe mogu na nas djelovati olakšavajuće no nemaju snagu oslobađanja ni mijenjanja na bolje. Samo Istina posjeduje tu moć.
A istina je da su nam ovakvi dani izuzetno potrebni. Oni su nužna sredstva dopuštena od strane Svemogućeg Boga zbog naše oholosti, pogrešnog uvjerenja da ipak možemo sami i bez Njega. Nikad češće ne tražimo kontakt s Njime, nikad više nismo svjesniji svoje nedostatnosti nego onda kada smo pritisnuti nepovoljnim okolnostima. Nikad nismo u ispravnijem stavu srca, nego kada poput djeteta maleni i ponizni stanemo pred Njega i tražimo što nam je potrebno.
Promotrimo samo sebe u situacijama kada nam okolnosti idu u korist, koliko nam je malo potrebno da postanemo mlaki i lijeni u svojim duhovnim nastojanjima. Koliko nam je malo potrebno da promislimo kako smo mi sami Izvor onog dobrog što činimo, a ne samo primatelji.
I zato će uvijek biti ovakvih dana. I hvala ti Isuse na njima. Jer ćemo jedino kroz borbu protiv samih sebe i služenja u nesebičnoj ljubavi nadvladati oholost koja nas razdvaja od Njega i doći do zrelosti naše duše.
Znajući sve ovo ne bi li bilo puno mudrije umjesto očajavanja nad samim sobom u srcu iskreno odgovoriti na ovih nekoliko pitanja?
- U koga ja gledam tih dana? U sebe, kako sam jadna i umorna ili u Njega koji je Predivan i koji je svaki djelić mog dana mudro uredio i omogućio mi da još na Zemlji postignemo konačni cilj, sjedinjenje s njime u Ljubavi?
- Kako se odnosim prema propustima koje učinim? Da li me opterećuju još danima, tjednima, mjesecima? Da li izazivaju u meni osjećaj krivnje ili ih u povjerljivoj molitvi predam Isusu i više ne razmišljam više o njima?
- Što ovakvi dani izazivaju u meni? Očaj i obeshrabrenje ili pak borbeni duh?. Da li na kraju dana pomislim u sebi “Ne mogu izdržati još jedan ovakav dan” ili u molitvi dođem pred Njega pa onako izmorena i sva raščupana od borbe, nabacim osmjeh od uha do uha i dok me onako blago gleda, silno ponosan na mene, obnavljam sveti zavjet kako ću sutra biti još bolja, Njemu i bližnjima?
U Ljubavi Kristovoj,
Marija
Ma hvala Ti Isuse na Terezici i na svim cupavim danima u kojima vidim da samo s Tobom Oce stvari idu ispravnim putem. Koliko puta u danu krenem bez Njega pa se cudim kako mi ne ide nista od ruke. Hvala Ti Isuse na Maminom blagu i Terezici da nas podsjete da se oslonimo uvijek i jedino na Tebe i da ce tada sve biti lakse. Isus s tobom Terezice:)
Jelena
Tereza draga, mnogo mi znaci ovo sto si napisala, ne slutis koliko… Krist te blagoslovio u svemu
Ljubim te
Jelena
Ivana L.
Hvala ti Tereza draga! 😇 Tvoje riječi su zaista blago i blagoslov jer tješe, potiću i podsjećaju na pravi Put. Nek te Isus uvijek ovako divno vodi! 😊
vlatka
toliko topline i ljubavi u tvojim riječima… odmah nađu put do mjesta gdje treba 🙂
Hvala Ti Isuse što je ovako brizno pratis, usmjeravas i volis, a ona to nesebično dijeli sa drugima!
volim te puno terezice, :*