A od dana Ivana Krstitelja do sada kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.

Matej 11:12

“Zašto na Blagu ne pišeš o ovakvim danima?”, upitala me mama tiho dok sam pokušavala uspavati Mrvicu na rukama.

“Kakvim danima?”, upitala sam.

“Ovakvim, kada radiš pet stvari istovremeno. Kada ti se čini da ništa ne stižeš, kada cijeli dan pokušavaš nakratko sjesti i nešto napisati. Kada cijeli dan juriš i pokušavaš namiriti svih, a i dalje imaš osjećaj kako ne radiš dovoljno. Netko tko čita Blago mogao bi pomisliti kako sve uspijevaš i povrh toga još nalaziš i vremena za pisanje”, rekla je  kao da je već neko vrijeme razmišljala o tome.

“Pa, zar nije vidljivo iz mojih tekstova koliko sam nesavršena i s koliko se toga borim u danu?”, upitala sam začuđeno.

“Tebi možda jest, ali ne znaš kakav dojam ostavljaš na van, vjeruj mi piši jednom i o tome, sigurno će nekome koristiti”, rekla je smireno i otišla dalje za svojim poslom.

“I hoću” pomislila sam u sebi, pomalo ljutito, “Čim uspijem stvoriti to toliko željeno vrijeme za pisanje”.

Danima to vrijeme nisam pronalazila, a onda je prošao tjedan, pa drugi i u toj unutarnjoj borbi, nezadovoljstvu, dogodilo se nešto predivno i oslobađajuće. Molim se da ovdje uspijem prenijeti bar dio te  spoznaje koja je preplavila cijelo moje srce i u njemu pokrenula jedan predivan val oslobođenja.

Dakle, stvari stoje ovako.

Nisam savršena. Daleko sam , daleko od toga.

Ponekad jedva čekam večer, da djeca zaspu kako bih mogla dovršiti  jednu misao bez prekidanja.

Ponekad mi se na kraju dana čini da sam trebala više grliti, a manje galamiti.

Ponekad mi se čini da sam zaista trebala biti veća podrška Frani, a ponekad ga nagovaram da na sastanak obuče moje čarape, jer sam njegove zaboravila oprati.

Ponekad mi je kuhinja zatrpana suđem.

A ponekad  navečer zaspem prije nego što se uspijem pomoliti.

Mogla bih ovako pisati satima. I vjerujem da bi nekome čitajući  te retke zaista laknulo. Ima nešto olakšavajuće u tome kada shvatiš da  ipak nisi najgori i da se drugi bore sa sličnim problemima kao i ti. Međutim, dugoročno gledano nema puno koristi od toga. Tuđe borbe mogu na nas djelovati olakšavajuće no nemaju snagu oslobađanja ni mijenjanja na bolje. Samo Istina posjeduje tu moć.

A istina je da su nam ovakvi dani izuzetno potrebni. Oni su nužna sredstva dopuštena od strane Svemogućeg Boga zbog naše oholosti,  pogrešnog uvjerenja da ipak možemo sami i bez Njega. Nikad češće ne tražimo kontakt s Njime, nikad više nismo svjesniji svoje nedostatnosti nego onda kada smo pritisnuti nepovoljnim okolnostima. Nikad nismo u ispravnijem stavu srca, nego  kada poput djeteta maleni i ponizni stanemo pred Njega i tražimo što nam je potrebno.

Promotrimo samo sebe u situacijama kada nam okolnosti idu u korist, koliko nam je malo potrebno da postanemo mlaki i lijeni u svojim duhovnim nastojanjima. Koliko nam je malo potrebno da promislimo kako smo mi sami Izvor onog dobrog što činimo, a ne samo primatelji.

Da bi došao do zrelosti, čovjek mora prevladati svaki otpor, jer je njegov uspon moguć jedino tako da se on bori ili da služi. Otpadništvo od Boga se dogodilo u samodovoljnosti (uobraženosti), u pogrešnoj pretpostavci da je toliko moćan, da bi se mogao odreći Božje prirode, da bi i bez Njega bio u punom posjedu snage. I tako htio duhovno vladati mimo Boga, kroz umnožavanje vlastite snage sebe postaviti iznad Boga. I sada mora ići putem unatrag… on mora, da bi mogao s Bogom vladati, najprije spoznati svoju nemoć i slabost, i sad se mora boriti i moliti za snagu koja mu nedostaje, on mora u najdubljoj poniznosti služiti Bogu i bićima, s kojima je u doticaju… On se mora boriti ili služiti, tako savladati sebe samoga, on mora izaći  iz svoje oholosti kako bi postao ponizan i sad se zalagati za snagu koju je nekad posjedovao i koje se pokazao nedostojan. Tako on mora pružiti dokaz o dostojnosti i to posvjedočiti kroz borbu i služenje. Onda se on duhovno razvio uvis… “Borba ili služenje…Oholost…Poniznost…” BD 2923

I zato će uvijek biti ovakvih dana. I hvala ti Isuse na njima. Jer ćemo jedino kroz borbu protiv samih sebe i služenja u nesebičnoj ljubavi nadvladati oholost koja nas razdvaja od Njega i doći do zrelosti naše duše.

Znajući  sve ovo ne bi li bilo puno mudrije umjesto očajavanja nad samim sobom u srcu iskreno odgovoriti na ovih nekoliko pitanja?

1. U koga ja gledam tih dana? U sebe, kako sam jadna i  umorna ili u Njega koji je Predivan i koji je svaki djelić mog dana mudro uredio  i omogućio mi da još na Zemlji postignemo konačni cilj, sjedinjenje s njime u Ljubavi?
2. Kako se odnosim prema propustima koje učinim? Da li me opterećuju još danima, tjednima, mjesecima? Da li  izazivaju u meni osjećaj krivnje ili ih u povjerljivoj molitvi predam Isusu i  više ne razmišljam više o njima?
3. Što ovakvi dani izazivaju u meni? Očaj i obeshrabrenje ili pak borbeni duh?. Da li na kraju dana pomislim u sebi “Ne mogu izdržati još jedan ovakav dan” ili  u molitvi dođem pred Njega  pa onako izmorena i sva raščupana  od borbe, nabacim osmjeh od uha do uha i dok me onako blago gleda,  silno ponosan na mene, obnavljam sveti zavjet kako ću sutra biti još bolja, Njemu i bližnjima?

U Ljubavi Kristovoj,