Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno.

  2 Korinćanima 4:17

Kupamo se. Frano i ja razgovaramo, a Mrvica se smije. Dečki se veselo igraju na pijesku. Gledajući ih tako kako se zajedno igraju jedna posebna milina ispunjava moje srce.

Nekoliko trenutaka poslije, Mrvica se i dalje smije, no jedan od dečkiju se više ne igra na pijesku.

Gledam uokolo i ne nalazim ga. Osjećam kako mi srce počinje ubrzano lupati.

“Frano, nema ga!”, kažem uznemireno  sada već s osjećajem prilične mučnine u želucu.

“Smiri se, tu je negdje”, vidno sabraniji od mene, odgovara Frano.

Panično se okrećem oko sebe, trčim po plaži i istovremeno s osjećajem slabosti u nogama počinju navirati osjećaji straha i  krivnje.

Cijelu vječnost stala je u malo više od minute koliko nam je trebalo da ga uočimo.

” Tereza, eno ga!”, poviknuo je Frano.

Pogledam ga, a on se veselo igra u pijesku tek koji metar od mjesta gdje se igrao prije.

“Hvala ti moj dobri Isuse, hvala ti moj dobri Isuse, hvala ti moj dobri Isuse!”, ponavljam u sebi i osjećam kako od slabosti više ne mogu stajati na nogama.

Sjedim tako sklupčana na ručniku, osjećam kako mi cijelo tijelo drhti i razmišljam upravo o ovim riječima:

Štogod poslužuje dobrobiti vaše duše je bilo pred-viđeno od vječnosti. Prema tome vi možete promatrati svaki mučan i uznemiravajući, radostan i izgrađujući doživljaj, koji jedino cilja postići vašu psihološku zrelost, kao da vam je bio nametnut od strane Mene. I ako razmotrite smjer vašeg života s ove točke gledanja onda vas ništa ne bi trebalo uznemiravati, opterećivati ili plašiti… jer sve to je samo za vaše najveće dobro… Svaki doživljaj vam omogućava sazreti, vi možete izvući korist za vaše duše sve dok uvijek prepoznate Mene kao Onoga Koji dozvoljava da se to dogodi, i ostanete u kontaktu sa Mnom time što ćete neprestano bacati poglede nagore spram vašeg Oca, Koji vas na ovoj Zemlji želi oblikovati u Njegovu djecu. Pročitaj više: “Duša sazrijeva kroz patnju…Božja skrb…Svijet i Bog.” BD 4672
Biti ću iskrena skroz, koliko god mi ovakve situacije bile mučne osjećam koliko su mi još uvijek  potrebne. Na mene djeluju poput preciznog dijagnostičkog instrumenta. U trenu mi pokažu koja je moja trenutna pozicija spram Isusa. Koliko mi je vremena u ovakvim situacijama potrebno da primim Njega za ruku i krenemo rješavati problem zajedno i koliko  me još dijeli od  postajanja istinskog Božjeg djeteta u kojeg me On želi oblikovati još za vrijeme moga života na Zemlji.
Jer dok sam sjedila tako na ručniku i u glavi još jednom polako prošla  kroz cijeli događaj bilo mi je i više nego jasno gdje sam još uvijek slaba i gdje moram pojačati.
Sve prilike u mom životu uređene su tako da bi poslužile sazrijevanju moje duše na  ovom putu postajanja istinskog djeteta Božjeg. Ipak budući da imam slobodnu volju o meni ovisi koliko ću koristi izvući iz njih. Ja sam ta koja odlučuje hoće li takve (ne)prilike ostati neprilike izazivajući u meni otpor, krivnju i očajanje ili ću ih na svjetlu ovih gore Riječi pretvoriti u prilike kojima će se moja duša još više uzdići k Njemu. Ja sam ta koja odlučuje mrmljati ili biti zahvalna.
Nekako već dugo biram radije biti zahvalna jer još sam kratko tu na Zemlji i znam da je svaki doživljaj i trenutak, bio on za mene radostan ili mučan neopisivo dragocjen i ništa drugo doli meni nadspoznatljiva ljubav, milost i nezasluženi dar od gore.
I tako  još jedna nevolja, odnosno (ne)prilika, postaje prilika i ja sam korak bliže svome Ocu od vječnosti.
Dnevne-molitve-igre-na-pijesku-mamino-blago
U Ljubavi Kristovoj,