Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.”

Matej 4:4

“Jesi oprao ruke?”

“Lijepo sjedni i  spusti noge dolje.”

“Stavi glavu iznad tanjura.”

“Nemoj govoriti punim ustima.”

“Juha se ne jede prstima.”

 Dobro se sjećam tog ručka kada smo Frano i ja nakon skoro 40 ovakvih naredbi izdanih u nešto manje od dvadeset minuta shvatili smo  kako do pristojnog ponašanja za stolom neće doći spontano, tako što će dečki gledati u nas i oponašati nas.

Nismo pobornici komorne atmosfere za stolom. Naprotiv, uživamo biti na hrpi, pričati i smijati se.

No, reda mora biti. U svemu, tako i za stolom.

A da bi bilo reda djeci su potrebna pravila. Jednom kada su ona jasno postavljena uvelike olakšavaju učenje primjerenog ponašanja. Kad su  roditelji dosljedni u njihovom provođenju djeca su usmjerenija, motiviranija i ne troše energiju na postavljanje svojih pravila.

Znajući ovo, još te  iste večeri uzela sam olovku i papir i zapisala nekoliko jednostavnih pravila.

Doći ću za stol s opranim rukama.

Neću govoriti punim ustima.

Neću srkati.

Kada podrigujem stavit ću ruku preko usta.

Koristit ću salvetu.

Jesti ću samo iz svog tanjura.

Neću držati laktove na stolu.

Neću upadati drugima u riječ.

Ako primijetim da nešto nedostaje na stolu ustat ću se i to donijeti.

Pitat ću za dopuštenje ako se želim ustati sa stola.

Neću početi jesti dok svi nisu sjeli za stol.

Uvijek ću se pomoliti prije jela.

Uvijek ću zahvaliti onima koji su pripremali hranu.

Nakon jela odnijeti ću svoj tanjur i pribor u sudoper.

Za usvajanje određenih pravila trebalo nam je nekoliko dana, za druge pak nekoliko tjedana, na nekima još uvijek radimo.  Iz nekog razloga laktovi na stolu su kod dečkiju dugo vremena izazvali najviše smijeha.

Jednom kad je vrijeme obroka izgubilo obilježja bojnog polja, mogli smo krenuti s usvajanjem najvažnijeg pravila.

Nikad, ali baš nikad neću dopustiti da moja duša bude gladna.

Začuđujuće je  koliko smo energije spremni usmjeriti da naučimo djecu da operu ruke prije jela , a koliko pritom  malo brinemo o zdravlju njihove duše.

Ako do sada niste vjerujem da će vas ove riječi potaknuti da bar za vrijeme jednog obroka u danu izdvojite vrijeme, pročitate nešto iz Riječi Božje i uputite svoju djecu na to koliko je važno svakodnevno priskrbljivati duši hranu iz koje dobiva snagu i koliko duša pati ukoliko joj to uskratimo.

Vi jedino trebate hraniti dušu, priskrbiti joj hranu koja osigurava njezin život, pošto vam je beživotna duša u živahnom tijelu na propast čim morate napustiti vaš zemaljski život; budući da je mrtva duša bez snage, a ipak ne bez osjećaja, i u svom mrtvom stanju će trpjeti nezamislivu bol. Prema tome, stvorite joj život, ne dopustite da uđe u vječnost u mrtvom stanju, umjesto toga, pobrinite se da će živjeti te biti sposobna biti aktivna u drugom životu, da će biti puna snage i prema tome blaženo sretna. Život duše zahtjeva neprestanu priskrbu ishrane, duhovne hrane, tako da postane snažna i sposobna raditi. “Tko jede moje tijelo…” BD 3728

A budete li ustrajni u usađivanju ovih istina vjerujem da će plodovi u životima vaših najmanjih obilno rađati. Vjerujem da će vaša okupljanja za stolom biti ispunjena istinskom radošću i srećom dok budete odgajali vašu djecu u svjetlu. Vjerujem također da će vam srca biti prepuna kada  umjesto izdavanja naredbi budete  imali priliku odgovarati na pitanja poput ovih:

“Mama kad sam gladan onda nas boli trbuh, a što dušu boli kad je gladna?

“Tata je li duša ima srce?”

Mama a koliko je duša velika, koliko ona može pojesti?

“Tata što sve duša voli jesti”

“Tata a je l’  se duša dobro najede kad joj pjevamo Isuse vovin Te?”

U Ljubavi Kristovoj