Medo ide kući

“Bog svoju milost daje poniznima”
1 Petrova 5:5
Na ulazu u dućan nailazimo na hrpu veeelikih plišanih medvjeda. Onih mekanih. Premekanih. I prije nego što uspijevam ubrzati korak, velike okice već gledaju u mene. “Maaaamaaa vidi ovog medu kako je sam.” Pa kako je sam pomislih u sebi, pa oko njega ih ima još barem trideset, možda i pedeset. “Nema tatu, morat ćemo ga odnijeti kući da se naš tata brine za njega”.
I priznajem, iako potpuno nesklona neplaniranom kupovanju igračaka, ovom posljednjom izjavom moj me mali P. kupio, on mene a ja medu. Mekanog. Premekanog.
Ja ne bih bila ja da u medi osim mekanih šapica nisam vidjela i mnoštvo prilika za učenje lekcija o pomoći bližnjem i suosjećanju. Ukrcali smo medu u kolica, a ja sam sva nadobudna i vesela započela s podučavanjem.
Znaš, Medo ide s nama kući, ali dat ćemo i braci da se igra s njime, dijelit će te ga.”
“Neću”, rekao je.
“Ali medo je zajednički a to znači da ćeš se malo ti s njime igrati, malo braco, dijelit će te ga” ponavljala sam u nadi da me možda nije razumio.
“Nećemo”, bio je odlučan.
“Gledaj.. Medo ide s nama kući i ti ćeš se puuuuno igrati s njime, svemu ćemo ga naučiti a ponekad ćemo ga i posuditi i braci”, bila sam već očajna.
“Neću”, gledao me tim istim okicama i kao da mu nije bilo jasno zašto sam tako uporna.
Sljedećih sat vremena bila sam još upornija, ali bez uspjeha. Sjeli smo na ručak no on još uvijek nije popuštao. Cijelo vrijeme kupovine bio je izrazito dobre volje, poslušan al u jedno siguran, on svog Medu neće dijeliti. Gledajući ga tako i ja sam postajala sve sigurnija. Ako ga do blagajne ne uspijem odgovoriti, Medo ostaje u dućanu i točka.
Kada sam sve svoje ideje iscrpila nakratko sam se okrenula unutra k Isusu, nisam ni stigla postaviti pitanje, a odgovor je već bio tu.
“Pa reci mu da mora dijeliti Medu jer je Isus tako rekao”.
Odmah sam se okrenula prema malome P. i rekla: “Slušaj P. ovako ti stoje stvari, kaže Isus da tog Medu stvarno moraš dijeliti s bracom
“Moze” odgovorio je, sav radostan kao da mu je to i bila namjera bila od početka.
Iskreno, najiskrenije jedva sam se suspregnula, a da ne upitam “Stvaaaaaaarno????”
Danas nakon nekoliko mjeseci ja još uvijek razmišljam o Medi. Razmišljam koliko bih brže duhovno sazrijevala kada bih bila poslušnija Očevim uputama. Kada bih bila svjesnija svojih nedostataka i bila ustrajnija u njihovom nadjačavanju.
Sivm srcem vjerujem kako je potrebno rad na unapređenju svoje duše shvatiti najozbiljnije. Jedino duboka svjesnost o našoj nesavršenosti nas stavlja u ispravan stav poniznosti u kojem ćemo u molitvi tražiti milost i snagu za nadjačavanje vlastitih slabosti.
Svjesna sam i toga da u budućnosti mom P. neće uvijek biti lako nakon što čuje Očevu uputu uskladiti se s njom. Vjerujem ga kao i mene sada čeka naporna borba mijenjanja vlastite sebične ljubavi u onu nesebičnu ali također vjerujem da će ta borba biti laganija budemo li ga mi kao roditelji od malih nogu trenirali da bude blag, miroljubljiv, strpljiv, suosjećajan i ponizan.
I kad se zagledam tako duboko u sebe shvatim da uz ovako jasne upute i toliku ogromnu milost i snagu na raspolaganju zaista ne postoji “Ja se ne mogu promijeniti”, samo ” Ja ne želim”.