Ljudi koji ne vode nikakvu brigu o unutarnjoj poniznosti, zaista će nazadovati u njihovom duhovnom razvoju, jer im onda nedostaje milost, a bez milosti je njihova volja za visinom oslabljena. Jer, tada je njihovo biće još oholo i još uvijek predano Božjem protivniku. Onaj kome nedostaje unutarnja poniznost, također će rijetko prihvatiti Božansko učenje, kada mu bude preneseno kroz bližnje, jer se njegov oholi duh buni protiv ovoga, pod utjecajem protivnika. A Božansko učenje ojačava snagu otpora, čim je spremno prihvaćeno. Posljedično je sila otpora tog čovjeka tek slaba. U njemu još uvijek ima previše duha koji treba biti nadvladan, čovjek još ima previše nedostataka koji karakteriziraju njegovu nesavršenost. On neće biti ni blag ni strpljiv, sve dok se ne želi prignuti pred Onim, Kojem on treba stremiti prići. Jer Bog se ne može sjediniti sa bićem koje u sebi još nosi oholi duh svog roditelja. Čovjek mora voditi stalnu borbu s ovim oholim duhom u sebi, mora se kroz služenje naučiti poniznosti, on mora osnažiti svoju volju da radi ono što mu izgleda neostvarivo… pognuti se da služi gdje bi želio nadvladati. Treba uzeti za primjer svog Božanskog Spasitelja, Čiji je život bio jedino služenje u Ljubavi, služenje u najdubljoj poniznosti prema Njegovim bližnjima. Potrudi li se čovjek ostati u nasljedovanju Isusa, onda će također prakticirati unutarnju poniznost, borit će se protiv svake oholosti, neprekidno će zbog toga moliti za milost Božju, a snaga da sprovede svoju namjeru će mu doći ususret… on će služiti i kroz to postići viši razvoj.

AMEN