Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Izajia 53:5

Napokon. Sve se posložilo. Nas pet smo krenuli na izlet. Ne samo da smo krenuli, nego smo proveli prekrasan dan u prirodi. Jako smo se veselili ovom izletu. Šetali smo po šumi, promatrali konje, trčali , ljuljali , glasno smijali i spuštali niz tobogan. Ne baš pravi tobogan, prije nekakvu okruglu cijev. Frano se nije spuštao jer bi vjerojatno zapeo♥, ni ja se nisam spuštala jer je Mrvica baš taj dan odlučila da budemo nerazdvojne, onako baš skroz, zalijepljene jedna za drugu. Tako da bi vjerojatno i mi zapele.♥ Sve drugo radili smo zajedno. Bili tu u trenutku za njih potpuno. Osim srca punog sreće sa sobom smo kući na cipelama donijeli bar još kilu blata i dok sam ga štapićem veselo pokušavala sastrugati s čizmica, sjetila sam se trenutka u restoranu kada sam prestrogo reagirala želeći zaustaviti našeg starijeg sina koji je glasno pjevajući veselo jurio uokolo.

Pritom nisam vikala, al sam realno to mogla izvesti puno bolje. I eto ga na! Krenulo je..

Umjesto da budem zahvalna na onih dvadeset i pet prekrasnih stvari koje smo napravili zajedno, sva moja pažnja počinje se usmjeravati na taj moj propust. Odjednom naš sunčani dan, počinje mijenjati boju. Par trenutaka poslije, nema više ni sunca, ni konja, ni tobogana, samo tmurni oblaci i osjećaj da sam jako loša mama.

“E ne, nećeš, ja ti kažem u ime Isusa Krista” kažem odvažno, znajući protiv koga se borim i osjetim kako mir i radost ponovno ispunjavaju moje srce. No, nije uvijek bilo ovako lagano.

Baš sam se dugo borila s ovim osjećajem.

Majčinskim osjećajem krivnje.

Pod time ne mislim na često preispitivanje vlastitih misli i djelovanja itekako potrebnih u našem hodu s Kristom. Ovdje mislim na trajan osjećaj koji nadvlada razum, a kojeg neke mame nose cijelog života i ne uspijevaju ga se osloboditi. Razlika između preispitivanja i osjećaja krivnje je u tome što nas preispitivanje stavlja u položaj djelovanja, a osjećaj krivnje usporava, odnosno odvraća od djelovanja čime često štetimo sebi i svojim najbližima.

Kako mame međusobno ne razgovaraju puno o ovome, jedno sam vrijeme dopuštala ovom osjećaju da upravlja sa mnom. Uz Franinu ogromnu pomoć pronašla sam izlaz iz ovog stanja, naučila sam razlikovati glas mog Oca i glas Protivnika. Razgovarajući s drugim mamama i istražujući po internetu shvatila sam da se zapravo radi o epidemiji ovog osjećaja. Ako je vjerovati silnim člancima napisanim na ovu temu gotovo je nemoguće pronaći mamu koja se u jednom dijelu svog života nije borila s osjećajem krivnje.

Ono što me možda najviše začudilo je jako velik broj mama vjernica koje također ne nalaze izlaz iz ove teške situacije i tješe se izjavama poput :

“Jednostavno to prihvatite.”

“Nemojte ni pokušavati to promijeniti, to je jednostavno tako.”

“To je osjećaj koji će vas pratiti cijeli život.”

“To je normalna pojava.”

“Ne to nije normalan pojava!”, rekla sam naglas, čitajući jedan od tih članaka.

Jedno je preispitivati svoje misli i akcije u svrhu pročišćavanja duše i rasta u Ljubavi, a drugo je dopustiti sebi biti zarobljen osjećajem krivnje i tako propustiti ostvariti pun potencijal majčinstva.

Ako je Isus zaista ponio naše grijehe, krivnju za grijeh i posljedice  naših grijeha i toliko skupo to svojom krvlju platio, zašto dopuštamo sebi biti zarobljenima, kada nam je veća od najveće Ljubavi dala ključeve slobode?

Prepun milosrđa zagledao Sam se dolje na Zemlju na porobljenu ljudsku rasu… Vidio Sam njihovu ogromnu nevolju, unatoč tome, premda je ona bila uzrokovana vlastitom krivnjom Ja Sam također vidio veliku slabost ljudi čiji je teret bio stavio na njih takav pritisak da oni više nisu bili sposobni uzdignuti se sami… I Moja je Ljubav postala tako silna da je željela donijeti pomoć patničkoj ljudskoj rasi… Moja je Ljubav bila tako velika da Sam Ja Osobno sišao na Zemlju kako bi oslobodio ljude od njihova tereta grijeha i otvorio iznova za njih put ka Meni. Moj dolazak dolje na Zemlju je bio jedan čin Ljubavi i milosrđa od strane vašeg Stvoritelja i Oca od vječnosti… “Razlog za Kristovo rođenje…Čin Milosrđa” BD 6130

Više nego ikad mi je jasno koliko puno mama koje za sebe kažu da vjeruju u Boga, hoda ovim zemaljskim putem ne razmišljajući o stvarima poput ovih stvari, ne znajući koliko im je toga njihov Otac pripremio i tako žive ovaj život daleko od punine sreće, mira, radosti i snage koje im pripadaju.

Zašto ne razmisliti dublje o ovim Njegovim riječima, zašto ne odlučiti vjerovati Njemu? Zašto ne dopustiti sebi osjećati se voljenima, zašto ne dopustiti sebi  biti slobodnima?

Hoće li Isus doći s čarobnim štapićem i izbrisati moju krivnju da bi ja mogla nastaviti po starom, radeći iste propuste?

Naravno da neće.

A hoće li me primiti za ruku, otkloniti od mene krivnju, opskrbiti me sa snagom ako Ga iskreno pozovem, zatražim za pomoć, pokajem se za ono krivo i odlučim  ubuduće činiti dobro?

Majčinski osjećaj krivnje nije Križ. To nije nešto što moramo prihvatiti ni nešto s čime moramo živjeti. Ima nešto jako čudno u tom osjećaju. Kao da ga se jedan dio nas ne želi riješiti, kao da nalazimo opravdanje za ostanak u tome stanju i tako sebe kažnjavamo za propuste koje smo napravili. No istina je da krivnja nikom ne koristi i ne rješava ništa. Ona krade ljubav, radost od nas samih i onemogućava da istu darujemo našim bližnjima. Ma taman da smo zaista nešto važno propustili napraviti ili svjesno krivo napravili…Isus to zna i ako je dao svoj život zbog naših opačina i grijeha onda to podrazumijeva sve, sve što smo krivo napravile. Baš sve.

Ako nam je On oprostio, zašto i dalje biramo ostati optužene?

Isus je išao na Križ zbog tebe. Nije to radio zbog nekih drugih ljudi i onda onako usput ponio i tvoje grijehe kako bi mogla biti slobodna. Da se trebalo spustiti na zemlju i hodati mučnom stazom do Križa i umrijeti najstrašnijom smrću samo zbog tebe jedine,  On bi to učinio.

Jer Očevo srce se ne može i neće umiriti dok ne pronađe načina da baš svako svoje dijete vrati k Sebi.

Grlim, grlim snažno, snažno…