Kod None i Dide na moru

Svake godine po dolasku kod mojih na more, osjetim da se aktivirao jedan komad moje duše koji ostatak godine tiho spava. Dolaskom kod mojih, srce počinje titrati, a duša kao da želi uhvatiti u sebe sve to more, mirise, krajolike i uspomene. Osjećam da ih brižno sprema, kako bi mogla, kada bude htjela, u tišini prebirati po njima, tražeći jedan poseban mir.

Na isti način, imam potrebu utrpati i djeci u srce sve te doživljaje.  Uživam ih gledati dok plivaju, bosi hodaju po velikim kamenim oblucima, kad  se ponosni vraćaju s Didom s ribanja i kad s nestrpljenjem ispituju Nonu što je s velikom ljubavi skuhala. Poseban mi je osjećaj  kad ostanemo na plaži do sumraka, a oni onako izmoreni od mora i plavih usana, pretražuju Noninu torbu tražeći kruh i paštetu. Baš kao seka i ja nekada prije.

No, ove su godine nakon početnih tjedan dana mira i sklada, počeli problemi. Nervoza, natezanje i pregovaranje oko svega, prigovaranje oko molbe da se naprave najjednostavnije stvari. Puhanje, okretanje očiju uz „zašto baš ja”  i tako u krug. Sve troje. U jednom sam trenutku čak osjetila kako se ustručavam pozvati ih da mi nešto pomognu, da ne bi morala ulaziti u prepirke s njima. Gledala sam ih na plaži dok se kupaju i nije mi bilo jasno što se događa.

Sljedećeg dana, sjeli smo se u auto s namjerom da im pokažemo plažu na kojoj još nisu bili. „Koliko ima do tamo?“, „Ja ne bih na tu plažu“, „Ja bi na drugu plažu“ , a onda su se još i krenuli natezati oko nečeg što su držali u rukama. U trenutku se cijeli auto ispunio nervozom i ja bi sad najradije bila izašla iz auta, zalupila vratima i počela trčati od muke koliko me noge nose. „Pa dobro što je s vama?“, zaurlala sam od pritiska kojeg više nisam znala nositi. „Hoćemo se sada natezati i oko odabira plaže? Zar ne bi trebali biti sretni što uopće idemo na plažu…Gdje vam je zahvalnost??? Nisam više mogla. Napokon je nastao mir u autu. Bila sam istovremeno ljuta i  tužna , no najviše me preplavio neki osjećaj nemoći da vratim stvari u red. “Imam osjećaj Frano da se trudim sve više i više, a da su oni sve gori i gori.”,  rekla sam.

“To ti ja govorim cijelo vrijeme, ovdje na moru ti oni nemaju nikakvu obaveze, nemaju prilika za pomaganjem. Njihov dan gleda u pronalaženje užitaka kojima će ispuniti svoje vrijeme. Oni su ti navikli imati obavezu, pomagati po doma. Cijeli dan im ovdje gleda u kupanje, uživanje i kako da dobiju maksimum iz svog boravka ovdje. Njima ti nedostaju mali pomoćni zadaci od kojih duša dobiva snagu da bude više aktivna i posljedično naravno onda osjeća i zahvalnost koje ovdje očito nema.”, mudro je rekao Frano.

Znala sam da je u pravu. Njihov cijeli dan je stvarno gledao u to kako da se ispuni sa što više užitaka i doživljaja. Male duše koje su navikle stalno biti aktivne i poticane na služeću aktivnost odjednom su ostale bez toga što je rezultiralo lijenošću i posljedičnim nezadovoljstvom iznutra.
Iste sam večeri glavu i srce zakopala u objave na temu lijenosti, ne bi li u njima pronašla zakonitost za ovakav razvoj situacije, odgovor koji će zadovoljiti mene osobno i iz kojeg ću dalje znati usmjeriti svoje akcije prema djeci.

Najsitnija tromost tijela i na dušu se odražava kao smetnja, čovjek postaje nevoljan za ikakav posao i potrebni su dani unutarnje borbe dok se ponovno ne uspostavi stari odnos, pošto su svakojaki drugi utjecaji uzdrmali odnos s Ocem i samo s velikom voljom ove smetnje mogu biti nadvladane. „Zapostavljanje zemaljskog rada…Tromost…Lijenost. BD 938

Shvatila sam da se rješenje problema krije u meni. Iz neke prividne obzirnosti ja sam njihove male duše zakinula za služeću aktivnost i stvarala im uvjete u kojima su razvijali svoju ljienost.

Odmah smo sazvali mali obiteljski sastanak!

Čini li vam se, da što se više igrate i razmišljate o tome kako da vam bude zabavnije, da ste nam manje spremni pomoći kad vas zamolimo i najmanju sitnicu?“ upitala sam ih.
„Daaa“, rekli su složno.
„Mislite li da je to dobro?“, nastavila sam.
„Nijeee..“
„A zašto nije?“
„Zato što na kraju više nećemo htjeti ništa dobro raditi“, zaključio je jedan od malih mudraca.
“Slažete li se onda, rekla sam, da, kao i kod kuće, gledamo u to kako da budemo korisni i kako da napravimo dobro za drugog? Didi i Noni treba pomoć, a Noninoj mami još više. Predlažem da se sad svi zatvorimo oči i u srcu zamolimo Isusa da nam pokaže kako bi i kome mogli pomoći. Koga bi mogli, razveseliti, ohrabriti, kome bi mogli olakšati. A onda kad sve to napravimo slijedi kupanje i igranje?”

„Mogu ja, mogu ja“, ruke su se dizale, a ideje prštale od svuda. Melo se dvorište, nosilo smeće, odlazilo u trgovinu, usisavalo se, brisala se prašina bez mrmljanja, prali se prljavi krumpiri.

Ako je netko i počeo s negodovanjem, podsjećali smo ih da pronađu radost u tome što nekome mogu olakšati.
Dobro su se osjećali kad su bili korisni, cijenili su vrijeme za igru i nije im padalo na pamet potrošiti ga na međusobno prepiranje.  Bilo je opasnih pokušaja da se posao  zbrza i napravi što prije. Nekad mi to nije bilo smiješno, a nekad smo zajedno pucali od smijeha. Bilo je i dana kad su se pokušali vratiti na staro, al’ kad bi realno sagledala stvari vidjela sam da smo zapravo Frano i ja popustili u svom nastojanju prema njima.

Djeci kao i nama odraslima neprestano pritječe snaga od Boga, koju bi trebali koristiti za služeću aktivnost budući da se jedino kroz takvu duša oslobađa lijenosti.
Dobro je za njih da im ponekad bude dosadno, obično su u takvim situacijama primorani stvoriti si neku aktivnost. I treba biti tako.
No duhovno gledano, ako Frano i ja kao roditelj ine poduzmemo potrebne korake i usmjerimo ih u danu, oni će se sve više predavati lijenosti i  duša neće primati prijeko joj potrebnu snagu. Duša će neaktivnost osjećati kao prepreku za napredak, al’ će se u svojoj slabosti sve više okretati tijelu i gledati kako učiniti da mu bude što lagodnije.

Mali pomagači sada znaju da se protiv lijenosti potrebno aktivno boriti i da ćemo ih Frano i ja uvijek poticani na marljivi rada znajući da na svakoj takvoj aktivnosti počiva veliki blagoslov.

Istinska roditeljska ljubav trebala bi zaštititi dijete od duhovnog nazadovanja, nikako ga iz prividne obzirnosti poticati.

Ljubav i zahvalnost ponovno su vladali među nama.
Shvatila sam da mali pomoćni zadaci  ne smiju prestati s odlaskom na more i u srcu smo zajedno počeli stvarati neke nove uspomene, nama puno vrjednije i trajnije od sunca i mora.

„Dida, znaš li zbog čega smo mi došli na more?“, upitao je naš mali mudrac sam od sebe dok se igrao na tepihu s legićima.
“Zbog kupanja?”  rekao je Dida.
“Ne zbog kupanja Dida…zbog tebe i None.”

Sreća u Noninim i Didinim očima govorila je sve. Sav trud, strpljenje, sve se isplatilo. A ja sam osjećala kako mi se duša napokon pronašla taj neki poseban mir i više ne sprema panično  sve uspomene za put.. odmarala se u toj ljubavi i zahvalnosti koju smo uspjeli potaknuti u dječjim srcima i Noninoj i Didinoj sreći koja je izvirala iz toga.

Do sljedeće morske zgode ♥

2 comments

  1. Kate says:

    Znači predivno!!!! Hvala ti Terezice na maminom blagu i svakom ovom životnom dragulju … baš smiruje, razveseljava, snaži i osvježava dušu i na neki posebno nježan način snaži vjeru u Isusa … budi tu neku pozitivnu strepnjicu…kao iščekivanje nekog boljeg sutra koje hoće doć i koje može doć jer mi imamo priliku stvorit ga tako što te najmlađe možemo usmjeravat ispravno a i sami kroz to postajat bolji.

    I kako, kao svi, živim okružena roditeljima u svijetu bez Krista koji djeci daju ono što oni imaju. I gledam koliko im zapravo te krive dječje žudnje klize kroz prste. Što zbog nesvijesti koliko su štetne, a sa druge strane svjesno hrane to krivo jer svoje krive principe, koji su njima čak i ispravni, vide u svojoj djeci.

    U tom okruženju ovaj blog i svaka tvoja objava mi je baš oazica svjetla, snage, mira i Ljubavi.
    Ja se osjećam bogato zbog ovog blaga i zato ti hvala baš od srca na ovome što radiš.

    Neka Isus samo još više blagoslovi tebe i tvoj dom… neka On bude sa vama i u vama još i više … na očigled vama samima a i svima oko vas kojima životom svjedočite o Ljubavi našeg ugl. zaboravljenog dobrog Oca.

    Jubim 🙂

  2. Antonija says:

    Zaista je služenje najblagotvornije za našu dušu, jer Ljubav je neprestano aktivna i spremna poslužit i nama je činiti tako. . Predivno Terezice, baš me svaki put dok čitam oduševiš…i kako ta mala srca preodgajaš u snažna, hrabra i puna Ljubavi, milina za čitat, veselim se sljedećem.. Antonija💖🥰

Leave a Reply