Pravom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje

Jakovljeva 1:2

Godinama se pokušavam ustati ujutro ranije, prije nego što male nožice ispune cijelu kuću. Ideja o tome da Isus i ja zajedno popijemo čaj, prije nego što uskočim u sve dnevne obaveze nikako da zaživi. Razlozi su brojni. Kasni odlazak u krevet, odgađanje alarma na mobitelu, pronalaženje razloga zašto još malo ostati u toplom, samo su neki od njih.

Prije desetak dana odlučila sam ponovno pokušati. Nakon dvije godine kod kuće s Mrvicom, ubrzo se vraćam na posao. Djeca na novom radnom mjestu puno su zahtjevnija od one s kojima sam do sada radila. Veselim se svemu tome, no svjesna sam i toga da ću trebati jako puno Isusove pomoć želim li dati najbolje od sebe toj povjerenoj mi djeci.

Ova spoznaja bila je i više nego dovoljan razlog da se sljedećeg jutra ustanem čim se alarm prvi put oglasio. Koji divan osjećaj, Isus i ja i mala hrpa suđa koja je ostala od sinoć, potpuno sami. Vani je još mrak, a nas dvoje pijemo čaj i jedemo ostatke pužića s cimetom od večeri prije. Pričamo. Već sada Ga molim za Ljubav i potrebnu Mudrost za podučavanje tih malih duša s kojima počinjem raditi. Uspijevam i skuhati ručak.  Moj cijeli dan nakon toga ispunjen je blagoslovima, ogromna snaga Ljubavi prati me u svemu što radim. Sljedeće večeri odlazim ranije na spavanje, ne mogu dočekati probuditi se opet ranije. I uspijevam. I sljedeći dan. I onaj poslije toga.

A onda…problem…Mrvica je nanjušila moj „tajni“ plan. Probudila se svega par minuta prije nego sam se ja namjeravala ustati.

„I to je to, gotovo je. Nema više čaja!” rekla sam obeshrabreno nakon što mi je po sigurno deseti put rekla „Mama, čiči tu!“ dok sam se ja misleći da je zaspala pokušala odšuljati do kuhinje. I napravila je to ponovno sutradan i dan nakon toga.

Trećeg sam se dana zamotana u deku i izranjavana od „legića“ koje sam pogazila putem do krevetića trudila koliko god sam mogla ne biti u otporu prema situaciji koja mi se događa i prihvatiti ju kao nešto najbolje za mene u tom trenutku. Misli su mi okupirale riječi koje sam čitala nekoliko dana prije:

Želite li da vam patnja bude od koristi i prođe pored vas, njegujte strpljenje i podatnost. Patnja, koja čovjeka pročišćava i stavlja mu pečat podatnosti, od Mene je blagoslovljena. “Blagoslov bolesti i patnje” BD 345

Strpljenje i podatnost. A joj!

“Jasno je meni što bi bilo ispravno napraviti. Ostati sjediti u miru, čekajući dok Mrvica ne zaspi, znajući da je ova situacija blagoslovljena Isuse s Tvoje strane i procijenjena kao korisnija za moju dušu od bilo koje druge u ovom trenutku. Al uz najbolju volju, teško se mirim s ovom situacijom Isuse. Teško mi je ostati sjediti ovdje na tepihu i  gledati kako moje zamišljeno vrijeme s Tobom polako, ali sigurno, curi…”, govorila sam u sebi.

„Ma kako ovo Isuse može biti korisnije od toga da ti i ja u miru pijemo čaj i razgovaramo?” nastavila sam dosađivati dok su dva velika smeđa velika oka budno pazila da se slučajno ne pokušam ponovno  išuljati prema kuhinji.

Trajalo je to moje mrmljanje još sigurnih pola sata , a onda sam se imajući upravo ove riječi u mislima napokon odlučila predati.

I zato ne upadajte u grešku da se bunite protiv nje (nevolje) nego i zato zahvaljujte vašem Nebeskom Ocu, jer to je opet jedna stepenica više koja vas vodi k Njemu. “Blagoslov bolesti i patnje” BD 345

„Može Isuse!“ rekla sam. „Sjedit ću ovdje strpljivo  umotana u deku, koliko god treba, dok Ti ne kažeš da je dosta. Zapravo, neću više uopće gurati svoje. Možemo pričati i ovdje. Čaj ionako pijem samo ja.”

Pišem sve ovo i ne mogu se načuditi  koliko sam još otpora spremna pružati u trenutku kada okolnosti oko mene krenu neočekivanim smjerom. Umjesto da u danim okolnostima napravim najbolje što mogu i iskoristim kušnje da bih porasla u stpljenju i podatnosti Očevom vođenju,  ja i dalje previše vremena gubim na mrljanje, prigovaranje i jadikovanje.

Može li  Isuse ova Tvoja uputa biti jasnija?

Svaki doživljaj vam omogućava sazrijeti, vi možete izvući korist za vaše duše sve dok uvijek prepoznate mene kao Onoga Koji dozvoljava da se to dogodi i ostanete u kontaktu sa Mnom time što će te neprestano bacati poglede prema gore spram vašeg Oca, Koji vas na ovoj Zemlji želi oblikovati u svoju djecu. “Duša sazrijeva kroz patnju…Božja skrb…Svijet i Bog…” BD 4672

Ne mrmljati. Ne prigovarati.  Ne jadikovati. Već na svaki događaj gledati kao na priliku za rast u Ljubavi. U svakoj kušnji prepoznati Ljubavi punog Oca koji nas želi već ovdje na Zemlji oblikovati u svoju djecu. I moliti, moliti, moliti za Snagu da uspješno  hodamo  ovom zemaljskom stazom. Hrabro, odvažno, radosno u Ljubavi bez obzira na vanjske okolnosti.

Do sljedećeg tjedna grlim, grlim snažno…