“Vi ste, dječice, od Boga i pobijedili ste ih jer je moćniji Onaj koji je u vama nego onaj koji je u svijetu.”

1. Ivanova 4:4

U današnjem kaosu duhovnog života, u vrijeme kada je malo Istine ostalo na Zemlji i kada je stanje među ljudima zbog toga nikad gore, u vremenu kada se ljubav među ljudima ohladila, a Neprijatelj duša prekrio veo tame preko očiju ljudi, malo ljudi doista poznaje istinu o tome što je Krist učinio za njih na Križu i što im time pripada u nasljeđe.

U današnje doba kada se slave maškare, vještice, vragovi i vražice, mrtvačke glave i zombiji, kada su čudovišta simpatična, a mali „demončeki“ ukrašeni mašnicom oko vrata ne bi li djecu od ranih nogu privikli da zlo i nije tako loše, oni koji ostaju vjerovati u Boga koji ih ljubi i Koji je dao Svoga jedinog Sina kao žrtvu pomirnicu za sve, postaju “fanatici“.

Kao što sam rekao, bio sam sa ‘one strane’ i sada sam ove. Znam kako ti se to zlo zna činiti bezazlenim i simpatičnim, no tek kada pređeš preko mosta među Njegove ti vidiš koliko je more neprijatelja s kojima si okružen cijelo vrijeme i do koje su mjere mnogi progutani i zavedeni od strane tame, a da toga nisu svjesni, baš kao što ni ja nisam bio.

Neki dan je naš mlađi sin došao kući i zabrinuto rekao da se boji izgubiti život od „Krambusa“. Jedna strofa iz pjesmice koju su uvježbavali za božićnu priredbu i jedan crtić bili su dovoljni da okupiraju cijelu njegovu pažnju. Nekima će se ovo učiniti bezazlenim ili smiješnim, no malom je djetetu Krampus stvaran kao i sve ostalo. Mislite da je malo dijete zapamtilo dobroga djedicu koji napunio čizmice ili je u njegovom srcu ostao urezan opaki podsmijeh i zveckanje lanaca tog bića tame? Pitajte malo ljude oko sebe kakve traume imaju od Krampusa i slične ekipe.

Ne znam točno kada je u svijetu to postalo normalno, jer u mojem srcu nekako nije. Ne znam kad je postalo normalno da ta mala nevina bića oblače kosturske kostime, da se pretvaraju da su čudovišta i da napadaju druge. Možete nas nazvati ljudima mentaliteta iz brončanog doba, kao što sam neki dan dobio komentar, no u mome srcu to nije normalno.

Mislim da bi djeca trebala odrastati u ljubavi, zaštiti, okruženi svijetlom, molitvom, poticana na suosjećanje i ljubav prema bližnjem, stimulirani na pomaganje i punjeni pričama o hrabrim ljudima velikog srca koji su se davali za druge.

Pod ovim ne mislim da djeca ne bi trebala znati za Krampusa i sličnoj ekipi, ali bi također trebala rasti u istini i znanju tko su oni u Isusu Kristu i što im time pripada. Ovim malom neprilikom Isus nam je pokazao da je vrijeme da mi naše dečke naučimo pobjedi na Križu, zaštiti i snazi koja pripada svoj Božjoj djeci. Isus nije došao samo umrijeti za naše grijehe kao što to većina misli.

Ne, Isus nas je došao osloboditi od sve tame, došao je iscijeliti sve naše bolest i došao nam je osigurati sve što nam je potrebno da uspješno završimo ovo zemaljsko putovanje. Snaga, milost, svi blagoslovi i Njegovo predivno moćno Sveto Ime od kojeg svaki Krampus i njemu slični  smjesta podviju svoj rep i pobjegnu – e to je naše nasljeđe!

Trebale su mi godine da usvojim ovu svjesnost. Da se prestanem bojati zla i shvatim u srcu da sam u Kristu nadmoćan svim silama tame i da je oko mene silno moćna zaštita anđela i Njegova ruka koja nada mnom bdije. Naša djeca će odrasti u toj svjesnosti. Hodat će u pobjedi Križa i na svijetlu Istine.

A jesu li prestali spominjati Krampusa?

Nisu.

Samo ga sada spominju u ispravnom kontekstu.

Kao nekog bezopasnog i nemoćnog za sve one koje žive život Ljubavi i time uživaju moćnu Kristovu zaštitu.

“Ma kakav Krambus!”, rekli su zadovoljno dečki kada su čuli koliko je Velik, Moćan i Snažan Onaj Koji nas čuva i štiti.

Frano

&