Dobrota i milost pratit će mene sve dane života moga.

Psalam 23:6

Ima jedno divno iskustvo vjere koje nam se dogodilo prije 3 godine kada smo trebali preseliti iz stana u kojem smo prije živjeli na neku novu lokaciju za koju još nismo znali. Da vas stavim u pravu perspektivu dat ću vam par crtica kako je naša obitelj izgledala to ljeto 2017. godine. Nakon što smo prodali naš mali stan do 35m2 2015. godine i preselili u veći stan sa dvoje djece i trećom bebom u trbuhu, živjeli smo tu 2 godine kad se okrenula situacija i morali smo izaći iz stana van. Iako smo mislili da ćemo tu ostati godinama i djecu upisali u vrtić, odjednom smo se našli u situaciji da moramo kroz 3 mjeseca izaći iz stana. Nakon prvog tsunamija koji nas je pogodio i izbacio iz naše prividne sigurnosti, stali smo pred Isusa i junački se pomolili da nam sada dalje otvori vrata i nađe novi stan, ili kuću u kojoj ćemo moći trajno pustiti korjenje i nama i djeci pružiti jednu stabilnost kakvu smatramo da su potrebni da bi obitelj rasla kako treba.

Mjesec dana do isteka roka za iseljenje našli smo stan koji je bio Terezi blizu posla, cijenom je lupao u gornju granicu budžeta, ali bio je taman za naše potrebe. Već smo obavijestili gazdu stana u kojem smo tada bili da smo našli novi stan i da izlazimo za par dana, kad je vlasnik novog stana donio odluku da ipak neće iznajmiti stan, već ide na prodaju nekretnine. S druge strane naš gazda je već našao druge podstanere koji su planirali svoje useljenje odmah po našem odlasku i mi smo se našli u stvarno nezavidnoj situaciji.

Sa troje djece, našli smo se malterne na cesti i tu sam izveo jedan od najhrabrijih poteza svoje “karijere” kao glave obitelji 🙂

U molitivi, pred Isusa sam iznio cijeli naš slučaj, objasnio Mu, ako slučajno nije primjetio (naravno da sam znao da On sve vidi) da smo nas petero sada uskoro bez krova nad glavom i da nam je HITNO potrebno rješenje. Ostao sam u tišini i osluškivao hoće li Isus nešto reći i odjednom zagromi glas u srcu “Dat ću vam kuću!”! Trgnuo sam se i otvorio uši širom ne bi li primio, ako postoji, ostatak poruke! Kad, kako, gdje, pitao sam uzbuđeno, no odgovora nije bilo.

Morat ćemo hodati u vjeri. Znao sam. Isus koristi svaku situaciju da ti protegne vjeru, da narasteš u dječjem povjerenju prema Njemu.

Istračao sam iz sobe prema Terezi i prenio poruku i mir se spustio na naša srca.

Nismo znali kakvu kuću, niti gdje, niti kada će to biti. Gledali smo neke oglase i osluškivali srce hoće li išta od toga prepoznati.

Dva dana nakon poruke zove me moja mama i kaže kako su ljudi koji su trebali kupiti kuću gdje su živjeli moji pokojni baka i deda, odustali od kupnje i kako izlaze iz kuće i da li smo mi možda zainteresirani. Kuća je 500m zračne linije od stana u kojem smo živjeli. Na istoj autobusnoj liniji. Škola, vrtić, trgovine, sve. Sve je tu. I osjećaj kao da živiš u selu u sred grada, sve prepuno zelenila, šume, potok, svjež zrak, ma nešto predivno! Iako smo tu kuću već prije gledali, nikada nam se do tada nije činila zainimljiva niti smo sebe u njoj vidjeli, no sada srce je prepoznalo da je to kuća za nas i naš veliki novi početak!

Hod u vjeri se uvijek isplati kada kada je tvoje povjerenje u  Isusa kojemu je SVE moguće, koji je vjeran ispuniti SVAKO Svoje obećanje, kod kojeg je SVAKO obećanje koje je dao u Svojoj Riječi već bianco potpisano sa DA i samo čeka naš AMEN!

Dvije godine kasnije kada su svi papiri bili rješeni, otkupili smo kuću. Sada, odavde, polako gradimo postojano sve prema budućnosti. Nismo sami i nikada nismo ni bili. On živi sa nama i zato će sve uvijek dobro završiti.

Šaljem ljubav!

Frano

P.S. Moram vam jednom ispričati kad je potres u Zagrebu protresao našu kućicu i ponovo nas izbacio iz zone komfora!