„Mama di su mi kupaće?“, slušam već danima prije odlaska na plažu.

“U torbi za kupanje nisu. Jesi li ih uzeo kod None kad smo išli?”, upitala sam spremajući ostatak stvari u torbu.

„Ja nisam“, rekao je.

“Nisam ni ja”, rekla sam nastavljajući spremati ostatak stvari.

„Ali mama, ti si ih trebala uzeti!“ rekao je ljutito.

“Stvarno?” upitala sam ozbiljno vidjevši mogući scenarij i našeg novopečenog malog ronioca kako u odjeći sjedi cijeli pokisao na plaži.

„Mama ti si ih trebala uzeti, ja sam zaboravio!“ nastavio je uporno.

„Žao mi je što si zaboravio kupaće, al’ mislim da je jako mudro da se ne vraćamo sada kod None po tvoje kupaće već da iz ove situacije svi zajedno pokušamo nešto naučiti. Problem s kupaćima nam se događa skoro svaki dan, ja nisam namjerno zaboravila tvoje kupaće, al’ mi srce govori da te Isus kroz ovo želi naučiti odgovornosti koja je puno vrjednija od jednog jutarnjeg kupanja na plaži. Znam da ti je teško, i meni bi bilo, al’ tata i ja smo odlučili da se ne vraćamo po kupaći.“

Nije mi bilo nimalo lako gledati ga tako „natmurenog“ kako sjedi na plaži i gleda nas ostale dok se kupamo. Jedan dio mog srca je cijelo vrijeme tražio način kako da mali ronilac ipak pođe u potragu za školjkama. Onaj pak drugi, mudriji, me držao me u sigurnosti da smo donijeli ispravnu odluku.

„Budem li ja kao mama išla za djecom i stalno nešto popravljala za njima, oni nikad neće naučiti da njihovi odluke i postupci definiraju okolnosti oko njih i njihovu budućnost.“, ponavljala sam si kao i uvijek u ovakvim situacijama.

Sljedeći dan zaboravio je peraje, a dan iza rezervnu zbog čega nismo mogli otići na sladoled. A onda je sav očajan odlučio da mu se to više neće dogoditi i da će svaki dan provjeravati torbu za kupanje.

Razvijajući svjesnost o odgovornosti prema naizgled malim stvarima poput zaboravljenih gaća i peraja, pripremamo postepeno njihova srca za preuzimanje puno većih odgovornosti poput odgovornosti za sazrijevanje njihove duše ovdje na Zemlji.

Svaki čovjek nosi odgovornost za svoju dušu. Odgovornost da ju razvije do punog potencijala Ljubavi po primjeru Isusa Krista i svako bi dijete postepeno sve više trebalo biti svjesno da svaka njegova odluka sa sobom nosi pozitivne, ili negativne posljedice s kojima će, nitko drugi nego on sam, morati živjeti.

Hoće li uspjeti razviti Ljubav u sebi do punog potencijala ovisi naravno o njegovoj slobodnoj volji, ali je na nama roditeljima velika odgovornost da napravimo sve da ga na to potičemo u Ljubavi kroz razvijanje svjesnosti o odgovornosti.

Čovjek mora biti svjestan toga da mu je dana svrha zemaljskog života i da taj život mora koristiti u tu svrhu. I svaki dan, svaki sat mu za to pruža mogućnost, jer jedino što treba je neprestano se vježbati u Ljubavi koja je nesebična. „Značaj svjesnosti o odgovornosti“ BD 7073

Divno je promatrati koliko duboko dječje srce, uz ispravni poticaj, razmišlja i zaključuje na svjetlu gore rečenog, te posljedično donosi male odluke u svrhu svoga usavršavanja. Razmišljam ovih dana kako bi svojim malim odlukama za Ljubav mogli posramiti neke, puno, puno starije i iskusnije od sebe.

Do sljedeće morske zgode, veliki zagrljaj svima.