Sjećam se da sam jednom dok Frano i ja još nismo imali djece, sva u iznenađena gledala u jednu mladu mamu koja je živjela u stanu iznad nas, dok nam je pričala o borbama koje vodi svakog jutra sa svojim curicama oko odabira odjeće za vrtić.

„Meni se ovo neće događati!“ pomislila sam tada s visoka.

I, naravno da mi se dogodilo to i još pedeset drugih stvari za koje sam mislili da neće nikada. Prilično učinkovit lijek za moju oholost i taštinu.

Borba s odjećom, točnije haljinama, kod nas je krenula je prije nepunih mjesec dana. Naša djevojčica se jednog jutra probudila i više nije htjela na sebe odjenuti ništa osim haljina, pri čemu naravno nisu sve haljine dolazile u obzir već samo one koje se „lijepo“ vrte. Malo je reći da sam ostala iznenađena razvojem situacije. Odmah mi je pred oči došla mama s početka priče. Pošteno, pomislila sam. No, što sad?

Nagovaranje, umirivanje, skretanje pažnje, ohrabrivanje, objašnjavanje, ništa nije pomagalo. Plakala je, vrištala, okretala se po podu pri mom pokušaju da joj odjenem bilo što drugo osim par haljina koje se vrte.

Trudila sam se jako ostati u ljubavi prema njoj. Željela sam da osjeti da ju volim bez obzira na njeno ponašanje, al sam bila odlučna u tome da ne popustim ovoj njenoj samovolji znajući da će se tako učvrstiti još više u svojoj tvrdoglavosti i da ćemo svaku sljedeću bitku, a sudeći po svemu, dosta ih je još još pred nama, puno teže izboriti.

Krenule smo tako da smo za početak jedan dan nosili hlače i majice, a drugi dan haljine. Sreća i radost na dan kada zajedno nosimo haljine, vriska i muka svako drugo jutro kada su na redu kratke hlače i majice.

„Isuse moj, upomoć“, pomislila sam gledajući ju tako tvrdoglavu. Trebat će mi dosta Tvoje snage i strpljenja, da ovo izguram do kraja.

Drugi tjedan nam je išlo malo bolje, malo manje vrištanja, malo manje plakanja, a onda je krenulo. Bez vrištanja i glasnog plakanja uspjeli smo odjenuti hlače i majicu. “Pa mama, pa mi imamo iste hlače i majice!” primijetila je napokon nakon dva tjedna.

„Sutra su ti opet haljine“, hrabrili su je i dečki vidjevši da smo uspjele.

Nakon mjesec dana ustrajnosti ne mučimo se više s haljinama. Ponekad nosimo hlače i majice i tri dana u komadu. Ne mrmlja više kada je na redu haljina koje se ne vrti “lijepo”. Ponosna je kad se zajedno prisjećamo koliko je prije plakala, a koliko brzo sada uspijemo odjenuti hlače i majicu. Veseli se i kad joj kažem da je Ljubav pobijedila i da smo uspjele očistiti još jedan komad malog srca u kojeg sada Isus može ući.♥

Znam da Isus želi postojano sve više prebivati u srcu naše djevojčice i da ona na tom Putu neće uspjeti sama. Vidim i da će biti potreban neumoran trud, strpljenje, hrabrenje, poticanje i korigiranje da bi u tom uspjela, jer tek što jednu borbu izborimo, na vidiku je već sljedeća. Duboko svjesna da u ovome neću uspjeti sama, veliku snagu pronalazim u uputama poput ovih. Razmišljam o njima, molim nad njima, tražim Isusa da mi objavi upute za našu djevojčicu osobno.

Ja želim prebivati u vama:… Zato vaše srce treba biti tako uređeno, da se Ja mogu unutra zadržati, a Ja mogu prebivati jedino gdje je prethodno sve bezbožno (grješno) bilo uklonjeno, Ja mogu biti jedino u hramu Ljubavi, u posudi koja je dostojna Mene Osobno unutra skloniti. A to zahtijeva vrlo mnogo rada na sebi samome, da se srce oblikuje tako da Ja mogu unutra prebivati… jer gdje je jedna nečistoća bila odstranjena, već se iznova rasprostire druga, i mora se raditi neumorno, dok se srce ne uresi vrlinama, koje Mi sada dozvoljavaju da unutra uzmem prebivalište…Pročišćavanje srca kao hrama Božjega BD 5515

I tako neumorno…, dan za danom… gledam u to da malo srce postane veliko i prepuno ljubavi za Boga i bližnje. Hoću li u tome uspjeti? Kakva će naša djevojčica biti uistinu biti kad naraste? Ne mogu sa sigurnošću reći, al znam da ću jednom, kad me Isus pozove k Sebi i upita me što sam napravila s Njegovom djevojčicom, moći reći da sam usmjeravala, korigirala, hrabrila i poticala na Ljubav, sa svom snagom i Ljubavi koju sam imala.