27 priča o usamljenom kitu mamino blago

Zaodjenite se dakle – kao izabranici Božji, sveti i ljubljeni – u milosrdno srce, dobrostivost, poniznost, blagost, strpljivost  

Kološani 3:12

Lola je  bila veliki kit. Velik i jako usamljen kit. Godinama se nije htjela družiti s ikim i postajala je sve tužnija i tužnija. Kad god bi joj se netko pokušao približiti i razveseliti ju, Lola bi se odmaknula. Mnogi su mislili kako je Lola najneljubazniji kit na cijelom svijetu te su ju počeli ignorirati. Radili su to iako im je Tara, stara morska kornjača, rekla kako je Lola uvijek bila dobra i ljubazna.

Jednoga je dana Lili, mladi delfin, odlučila  potajno slijediti Lolu.

Sljedeći ju otkrila je kako se Lola ponaša vrlo čudno. Lola je udarala ustima o stijene, ugrožavala svoj život plivajući između najvećih valova i obale kako bi došla do morskog dna gdje je bi jela pijesak.

Nitko to nije znao, no Lola je imala strašan zadah zbog malenih ribica koje su zapele u kutu njenih usta. Toliko se toga sramila da se nije usudila s ikim razgovarati.

Kada je Lili to shvatila odmah joj je odlučila pomoći, No Lola ju nije htjela uznemirivati sa svojim lošim zadahom, a još je manje htjela da drugi saznaju za njen problem. “Ne želim da i drugi znaju kako imam loš zadah”, rekla je Lola. “Jeli to razlog zašto si toliko dugo vremena udaljena od svih” upitala je Lili u nevjerici. “Oni ne misle da imaš loš zadah, oni misle da si neugodna, dosadna i nezahvalna i da mrziš svakoga, misliš li da je to bolje?!“, nastavila je.

Lola je tada shvatila da joj je njena pretjerana sramežljivost-njen ponos stvorio još veći problem. Puna žaljenja zamolila je Lili da joj pomogne izvaditi ribice iz usta. Nakon toga Lola je ponovno mogla razgovarati sa svima. Ipak, trebala je uložiti veliki napor kako bi ponovno bila prihvaćena od  svojih prijatelja.

Nakon svega Lola je odlučila kako više nikad neće odbiti tražiti pomoć kada joj stvarno bude potrebna.


Čitam ja tako ovu priču mojim dečkima ovih dana i razmišljam u sebi ” E Lolice moja, ako te itko razumije onda sam ti to ja!” I pritom ne mislim na loš zadah iako i ja volim  jesti ribice.:)

Puno, puno puta sam se našla u prilici da sam trebala pomoć ali ju nisam tražila. Zavaravala sam samu sebe govoreći kako ne tražim pomoć jer ne želim nikog uznemiravati. No istina je zapravo bila u tome da nisam htjela da itko zna kako mi je potrebna pomoć. Nisam tako htjela srušiti sliku “Super mame koja sve može sama” koju sam negdje po putu ni sama ne znam točno kako, odlučila  izgraditi.

Sada si razmišljajući o tome djelujem  smiješno poput Lole, no unatrag nekog vremena ova mi je nezgodna osobina uzrokovala prilično teškoća po putu.

Sve to vrijeme osjećala sam kako nešto nije u redu no tek dubljim preispitivanjem shvatila sam da u srži mog problema leži ponos.

Shvatila sam da ne želim primiti pomoć jer se  prema vani  želim pokazati sposobnijom nego što to jesam.

Joj. Joj. Joj. 🙁

 Gledajući unatrag, ovako bi to obično izgledalo.  Vidjevši da mi je teško molila bih se Isusu: “Isuse moj dragi, vidiš da nisam baš organizirana i borim se s ovim neredom. Molim te pomozi mi, daj mi snage da budem organizirana, pomozi mi nekako molim te”. Nakon toga bi mi moj  dobri Isus  uvijek poslao nekog da mi pomogne a ja bih rekla “ma ne trebaaaa, ma mogu ja samaaaa.. Nakon toga bih se opet molila .”Dragi moj Isuse  pomozi mi pa vidiš da ne mogu sve sama”, nakon čega bi mi Isus ponovno poslao nekoga u pomoć, ja rekla da ne treba i tako u krug. Nisam prihvaćala pomoć jer sam se sramila svog nereda.

Joj. Joj. Joj. 🙁

Kad malo bolje promislim bila sam puno ozbiljniji slučaj od Lole. 🙂

A onda sam se jednog dana krenula mijenjati. Ne svojevoljno, već je Isus tako mudro uredio okolnosti oko mene da mi nije bilo druge. Stisnuta u škripac, morala sam se predati i priznati da ne mogu sama. Odlučila sam biti ponizna i zahvalna.

I ova odluka mi nije bila nimalo laka. Još mi je teže bilo naučiti biti radosna dok primam pomoć, poniziti se, ne opravdavati i biti iskreno zahvalna. U tom sam periodu  naučila puno o poniznosti. Jako je važno  sebe neprestano  preispitivati i aktivno se mijenjati kako bi živjeli u slobodi koju nam je Isus osigurao. Slobodi od samih sebe, naših krivih navika koje nas zarobljavaju i kojima štetimo sebi i onima koje volimo. Ponizan čovjek zna dati ali i primiti ljubav. Koliko god radosti nalazili u pružanju pomoći treba ju naučiti i primati. Poznajem puno ljudi koji uživaju u usrećivanju drugih no kada sami trebaju primiti pomoć ne osjećaju se ugodno. Pri tome sigurno ne razmišljaju kako time zakidaju druge za ljubav i priliku da budu od pomoći i osjete radost u tome.

Ohrabrena pomacima na bolje osjetila sam veliki poticaj u srcu preispitati svoj odnos s Isusom. Razmišljala sam koliko sam uistinu ponizna u odnosu na Njega? Koliko sam svjesna da sam bez Njega zaista slaba i koliko se oslanjam na Njegovu pomoć? Još sam više razmišljala koliko je u meni istinske poniznosti, a koliko one površne i lažne.

Poniznost spram Mene  sebe očituje jedino u molitvi i poniznosti spram druge osobe u pomoćnoj Ljubavi spram bližnjega. Izvanjske kretnje, međutim, često krivotvore poniznost dok ju srce pak ne osjeća. Ja, međutim, gledam na dušinu motivaciju… Ja neću dozvoliti Sebi biti obmanutim od strane vanjštine, i prema tome znak Moje milosti će jedino rijetko biti pronađen tamo gdje je pružena izvanjska pojava poniznosti, gdje su bližnja ljudska bića naumljena prepoznati takve u kretnjama, u stavovima ili riječima koje ponizno zvuče. “Moliti s poniznošću” BD 3682

Prava poniznost srca ne treba izvana biti prepoznatljiva, ona se radije često krije iza nedokučivog bića, jer istinska poniznost nije okrenuta ljudima, nego Bogu, Stvoritelju od vječnosti, istinska poniznost ne pokušava istaknuti, ona ide tihim, osamljenim putem u skromnosti i nikada se ne pojavljuje ispred, ona je bez ikakvog samoljublja, ali stoji spremna staviti pred oči bližnjih Božju veličinu i svetost, jer ona sama osjeća kako je malen i siromašan čovjek naspram Njegove svetosti. I ona će pronaći milost u izobilju… jer je cijelo njeno biće zgroženo nekadašnjim grijehom otpadništva od Boga, Kojeg nikada više ne želi uvrijediti i Koji tako otkriva njenu volju potpuno Njemu okrenutu i privlači dušu k Sebi u najgorljivijoj milosrdnoj Ljubavi. “Poniznost…” BD 5587.

I tako je krenula ova naša mala škola poniznosti, jednako učimo  i mi veliki i mali. Kod nas je trenutno takva situacija da nitko ne želi biti poput ponosne Lole s početka priče. Svi bi htjeli biti poput Lili. Zašto? Jer je umiljata i strpljiva. Ne povodi se za većinom već slijedi svoje srce. Nije joj problem odvojiti  vrijeme i energiju i pomoći  nekom nepoznatom. Ne boji se reći istinu i u ljubavi upozorava bližnjeg koji je u krivu.

Ali Istina vas obavezuje da ju branite. I stoga, poniznost prema Meni ne smije biti povrijeđena zbog toga, iako donositelj Istine ne popušta pred bližnjim koji hoda u grijehu. Ali vi se morate uvijek i neprestano vježbati u strpljivosti, te si uvijek zamišljati Moj zemaljski put, koji zahtjeva strpljivost u izuzetnoj mjeri i najvećoj Ljubavi. Budite umiljati i strpljivi i imat ćete uspjeha čak i s onima koji su vam se početno bili suprotstavili. Jer umiljatost i strpljivost su znaci Ljubavi, a Ljubav je snaga. I Ljubav pobjeđuje svaki otpor, jer niti jedna sila ne može njoj odoljeti.” Tolerancija i poniznost..” BD 2879

Eto to bi bila naša verzija priče o Ponosnom kitu. Ovu i slične poticajne priče možete pronaći na  stranici  freestoriesforkids.com.

Do neke sljedeće priče vježbajmo se zajedno u poniznosti, umiljatosti i strpljivosti drugim riječima, budimo poput Lili 🙂

dnevne-molitve-mamino-blago-ponosni-kit

U ljubavi,