To što svatko vjeruje da (baš on) vodi onakav život kakav je Bogu mio, (time) ni ne poduzimajući ništa kako bi se usavršio, znak je konfuzije/sluđenosti u ljudskom razmišljanju. Ispravan način života karakterizira određena poniznost i, ponizan čovjek će se uvijek truditi biti dostojan Božje ljubavi i milosti; nikad neće vjerovati da se onakav kakav je(ste) sviđa Bogu, jer mu poniznost pokazuje njegovo ogromno odstojanje (= razliku) od Boga. Ali (onaj) kome nedostaje poniznosti, taj je još daleko od pobožnosti, jer njemu nedostaje i milosti.

Ponizan čovjek se moli za milost, stoga će ju on i primiti, on se moli za Božju pomoć u životu, moli za pomoć za postizanje duševne zrelosti, sam se osjeća slab i nesposoban i zato u molitvi traži milost Božju.

I Bog poniznome daje Svoju milost. Ali tko je nadutog duha (= arogantan), on misli da je spojen sa Bogom, bez da to stvarno jeste, ne prepoznaje svoju udaljenost od Njega i tako ju dakle ni ne traži/pokušava smanjiti; ne vidi svoje nedostatke i greške i zbog toga se niti ne trudi otkloniti ih; i time što se ne osjeća slab, ni ne moli se za milost. I tako će završiti šuplje/isprazno, jer milost mu može priteći tek kad za njom žudi. I zato neće doći do duhovnog napretka u slučaju nedostatka samospoznaje, jer ljudi svoj duševni razvoj ne shvaćaju ozbiljno. Neće priželjkivati nešto što vjeruju da posjeduju, a vjeruju da to posjeduju jer nisu ispravni i iskreni sami prema sebi. Jer, ako je žudnja za Istinom u njima snažno razvijena, sami će preispitivati svoja djela i postupke, i spoznat će svoje nedostatke i greške i tako dospjeti do poniznosti. Jer, ponizan postaje onaj čovjek koji je strog sa samim sobom i koji je svjestan svog duhovnog siromaštva.

Ali tada je i Bog spreman sa Svojom milošću, jer tada je ona svjesno izmoljena od strane poniznog čovjeka, koji će tek tada živjeti Bogu dopadljivim životom.

AMEN