Svake godine po dolasku kod mojih na more, osjetim da se aktivirao jedan komad moje duše koji ostatak godine tiho spava. Dolaskom kod mojih, srce počinje titrati, a duša kao da želi uhvatiti u sebe sve to more, mirise, krajolike i uspomene. Osjećam da ih brižno sprema, kako bi mogla, kada bude htjela, u tišini prebirati po njima, tražeći jedan poseban mir.
Na isti način, imam potrebu utrpati i djeci u srce sve te doživljaje. Uživam ih gledati dok plivaju, bosi hodaju po velikim kamenim oblucima, kad se ponosni vraćaju s Didom s ribanja i kad s nestrpljenjem ispituju Nonu što je s velikom ljubavi skuhala. Poseban mi je osjećaj kad ostanemo na plaži do sumraka, a oni onako izmoreni od mora i plavih usana, pretražuju Noninu torbu tražeći kruh i paštetu. Baš kao seka i ja nekada prije.
No, ove su godine nakon početnih tjedan dana mira i sklada, počeli problemi.… Čitaj dalje..